Olovke i metak

Sirena. Vrisak. Tama. Zgrčena u prašnjavom ćošku podruma dobijala sam panični napad 1992. godine. Ratno dijete, iskorištene metke preturalo je po podu podruma. Da živi u ovom vremenu vjerovatno bi bilo poslano u ustanovu na liječenje od suicidanih misli, no pak, te 1992. godine metaka je bilo na pretek, dok je pak vladala nestašica klikera….

Nastavi čitanje →

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?

Tlo se poigrava sa mojim stopalima koja ga dodiruju. Na trenutak bih se osjetila paralizovano, no već drugog trena počinjem primjećivati nepoznate oči koje kao da crtaju moj djetinjasti osmijeh. Moje olovne noge gube funkciju i pokušavaju ispričati neku svoju priču. Dok sam se ogledala na staklima prozora, u mene je gledalo blijedo, ispijeno lice,…

Nastavi čitanje →

“Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni i jos čudnije kako često baš to malo nedostaje.”

Gledam kroz prozor automobila i posmatram horizont u nadi da ću pronaći barem jedan orjentir kako bih bila sigurna da sam na pravom putu. Ne mogu da vjerujem da je došao ovaj trenutak, onaj o kojem sam maštala svih svojih 17 godina. Selim se u Tokijo! Sklapam korice svoje omiljene knjige i jedino što osjećam…

Nastavi čitanje →

Ponornica

Okupah se u hamamdžiku, drvenom izrezbarenom kupatilu u samoj sobi, u kom je sve već bilo pažljivo pripremljeno: mirišljavi sapun, đugumi vode i peškiri, koji mirišu istočnjačkim mirisom. Ugasih svijeću i legoh, ali tek tad primjetih da je nana upalila čitav raskošni svjećnjak na stropu divanhane. Ujutro, nana donese poslužavnik sa velikom džezvom i dva…

Nastavi čitanje →

Spomenar

Čovjek ostavi trag u svome životu. Koliko će taj trag biti dugoko urezan zavisi od njegovih mogućnosti. Sjedim na omiljenoj fotelji. Posmatram razigrana lica svojih ukućana i shvatam koliko smo zapravo sretna porodica. Uživam u svakom trenu s njima i sigurna sam u to da su oni ti koji ispunjavaju moje biće i čine me…

Nastavi čitanje →