marionetina silueta

Na kraju sve ispadne dobro, ako ne ispadne znaj da nije kraj.

03.09.2019.

Olovke i metak

Sirena. Vrisak. Tama. Zgrčena u prašnjavom ćošku podruma dobijala sam panični napad 1992. godine. Ratno dijete, iskorištene metke preturalo je po podu podruma. Da živi u ovom vremenu vjerovatno bi bilo poslano u ustanovu na liječenje od suicidanih misli, no pak, te 1992. godine metaka je bilo na pretek, dok je pak vladala nestašica klikera. Pomislih: „Možda će biti i ljepših vremena, ali ovo je naše.“ Pašteta poneka, ona jestiva, a ona druga je vrebala žtve iza svakog grma. Da su se te paštete mogle jesti gladnih ne bi bilo, moralne vrijednosti ne bi bile izopačene i vodili bi ljubav, a ne rat... Pod ruku stavih bilježnicu zbog koje sam prethodne noći preklinjala majku da ne loži iako je to bilo jedino što bi nas te noći uspjelo spasiti od promrzavanja. U tom trenutku bojala sam se jedinice, a za život sam molila. Kada se već sve smirilo-panični napad prošao, kiša granata prestala, i glasovi utišali, majka opet trknu do podruma, te iz starog spomenara svoje sestre ukra, već napola istrošenu, grafitnu olovku. Stavih je u vez svoje bilježnice i ja, sedmogodišnjakinja, pretčah do škole. Majka mi je nudila kišobran, no odbih ga, radujući se svakoj novoj kiši. Kada me jedna njena kap dotakne, pa druga, treća, i četvrta, ježila bih se svaki put iznova, smijala se i vrištala, radujući se svakoj novoj više od prethodne. Jedino tako sam znala da sam još uvijek živa. Samo, kad kiša granata zapada, u podrumu kišobrani su nam služili kao male brane, kako ne bismo baš svi bili zajedno... U roku od šest mjeseci, završila sam dva razreda osnovne škole. Zbog ponovnog najavljenog granatiranja, obustava nastave trajala je nekoliko sedmica. Počele su se dijeliti UNICEF-ove sveske u čak dvije boje, narandžasta i plava, sa velikim utisnutim logom na prednjoj korici. Pomoglo mi je da u roku završim i ostale razrede. Sirena. Tutanj. Tama. Iznova. I iznova. Treptaj oka. Rat je završen. Skidam foliju sa prozora i iz peći vadim ostatke nesagorjenih majčinih cipela. Jedino njeno što je ostalo. Ljubim. Danas, mnogo godina nakon, otvaram regal i milujem novu limenu kutiju u kojoj je stotinu komada novih HB olovaka. Ma eto, zlu ne trebalo..

02.09.2019.

Je l' Sarajevo gdje je nekad bilo?

Tlo se poigrava sa mojim stopalima koja ga dodiruju. Na trenutak bih se osjetila paralizovano, no već drugog trena počinjem primjećivati nepoznate oči koje kao da crtaju moj djetinjasti osmijeh. Moje olovne noge gube funkciju i pokušavaju ispričati neku svoju priču. Dok sam se ogledala na staklima prozora, u mene je gledalo blijedo, ispijeno lice, duboko usadenih plavih očiju, a moja kosa na koju sam uvijek bila ponosna izgledala je poput slame. Osjećaj nelagode odzvanjao je mojim venama i prvog puta u životu se osjećam potpuno živom. Trzam se. Ledi me njegov pogled. Ispod gustih obrva gledala su me dva krupna oka. Činilo mi se kao da sve te mračne boje na njegovom licu kriju neku posebnu priču. Sve se pomjerilo u mojoj glavi, a na tom ringišpilu samo nas dvoje kupujemo karte. Tako smo nas dvoje krojili sopstvene kapute sreće i ljubavi, u kojima bismo tako zaljubljeni, osvjetljavali tamne hodnike sarajevske gimnazije. Sarajevo, 1992. godina. On odlazi u rat, a našu posljednju večer ispraćamo uz Merlinove stihove:"Ti ne znaš, pile moje, naše duše stoje i stajaće jedna kraj druge, a ovo što boli nikad proći neće , noći su ovdje duge, preduge." Ja sa majkom odlazim u Njemačku sa jednom velikom vjerom i nadom da je ljubav i od smrti jača. Jedino je ona moćna, moćnija i od vremena i od smrti. Može i ono što se čini nemogućim-nesretnog, slomljenog, izgubljenog u jednom trenu preobraziti u sretnog čovjeka. Sva sam od ljubavi, a izvan toga ničeg nema.. Izgleda samo smrt. Toliko mi nedostaju naši pogledi i poljupci pod svjetlima Sarajeva. Godine su prolazile, a ja sam se svakog dana tješila da je još samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno, samo on, Sarajevo i ja. I tako, godine prodoše, a trenutak vječnost postade. Da li sam postala zarobljenica vremena ili je ipak smrt progutala našu, i na hiljade tudu ljubav? Nekada sam sigurna da me u snu očekuje neki novi, drugi, bolji svijet. Svaki san, svaki odlazak iz realnosti je odlazak u njegovo naručje dok mi kosu mrsi sarajevski vjetar, baš onako drugačiji, onako poseban. San o njemu, san o Sarajevu u kojem je svako jutro lijepo. Ovaj trenutak je stvarmost, zar ne? Zamišljeno gledam ispred sebe čvrsto riješena da i budna sanjam. Sarajevo me uvijek ogrtalo plaštom posutim srebrenim zvjezdicama. Uzimalo me kao svoju, nosilo me na šarama čarobnog ćilima i imalo je uvijek neku svoju pritajenu, utkanu melodiju, ali nije se dalo. Ma nije se dalo jer više nemam snage koračati tim sokacima. Kažu ljudi da su najtužnija ona mjesta na kojima si nekada bio sretan... Iftarim sama u Friedrichstraße, berlinskoj ulici, i gadim se na svaki zalogaj tope bez onog začina, začina moga grada. Ritualno, kao sa njim, svaku večer ispraćam Merlinovim stihovima, no sada već neke druge pjesme... Zatvorivši oči, vidjeh nas na klupi pokraj Miljacke, sklupčana u njegovom zagrljaju, utonuh u san uz njegov umilni šapat: "Je l' Sarajevo gdje je nekad bilo il' se mome srcu učinilo?"

30.08.2019.

“Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni i jos čudnije kako često baš to malo nedostaje.”

Gledam kroz prozor automobila i posmatram horizont u nadi da ću pronaći barem jedan orjentir kako bih bila sigurna da sam na pravom putu. Ne mogu da vjerujem da je došao ovaj trenutak, onaj o kojem sam maštala svih svojih 17 godina. Selim se u Tokijo! Sklapam korice svoje omiljene knjige i jedino što osjećam je tupi udarac u leđa, a moje plave oči, na koje sam uvijek bila ponosna, postaju beživotne. Prohladno novembarsko jutro dočekujem u bijeloj postelji. Probudila sam se sa velikim uzbudjenjem jer za tačno dva dana postajem punoljetna. U blizini čujem viku na nekom, potpuno nepoznatom jeziku. Podsjećalo me na ubrzani japanski film, no čak ni ja više nisam sigurna u svoje misli. Osjećam ledenu ruku kako opipava moje mokro čelo, a iako sam trošila svu sviju energiju kako bih otvorila oči, bilo je nemoguće. Nakon nekoliko minuta velikog truda, prvo što vidim je kalendar 2020. godine. Srce počinje nekontrolisano lupati, željelo je iskočiti iz mojih grudi. Moj dah postaje jači od misli, glasova i prostora, a bijelu posteljinu je zamijenio moj strah. Baš u tom trenutku shvatam da sam već pune tri godine punoljetna osoba. Tri godine sam, kao biljka, provela u glavnoj bolnici Tokija, a u taj grad dođoh kako bih pronašla sreću i ostvarila svoje mladalačke snove. “Aha”, uzviknuo je umilni glasić u meni, iako sam ja u tom trenutku bila nesposobna govoriti. Na odlasku iz Sarajeva, pakujući kofere i sve uspomene iz djetinjstva, spakovala sam i riječi svojih najmilijih. Svi su mi govorili da ne znam koliko sam sretna što sam ostvarila svoj san i što ću za nekoliko dana živjeti svoju budućnost u Japanu. No, ja sam ipak znala i bila sam svjesna njihovih riječi, ali evo, baš sad shvatam koliko su bile pogrešne. Bezazlena vožnja cestama Japana, sudar, bolnica i koma su opisle moju “sreću” i proživljavanje mog sna. Odlazeći iz Sarajeva nesretn%, sanjah da su ovdje stvari drugačije. Ne! Jedino što nosim jeste “ja”. Baš ono “ja” kojeg uglavnom nismo ni svjesni. Mislimo da je sreća negdje drugo i svezanih očiju je bespomoćno pokušavamo naći, a nikako da shvatimo da je sreća već odavno tu, pred našim vratima, u nama. Ipak, jedino ono od čega ne možemo pobjeći je naše istinsko “ja”. Jedino ono vječno korača našim stazama života i samo ono ne vidi sreću u Tokiju, Sarajevu, Beogradu ili Parizu, već se raduje na sami pojam “sreća”. Tačno prije tri godine u ovom trenutku sam gledala kroz prozor automobila i pokušavala naći orjentir koji bi mi pomogao da pronađem svoj novi stan u Tokiju. Sada, ništa iskusnija, ali izgleda zrelija za samo pet svjesnih minuta, posmatram kroz prozor bolnice i istinsku sebe drzim za ruku. Drzimo se čvrsto i svjesne jedna druge koračamo stazama našeg života, ne misleći na sutra, odlučujemo da same budemo svoja sreća i da baš to ne bude ono što nam nedostaje.

26.08.2019.

Laku noć, uspomeno

Lice joj je imalo izraz potpunog mira i slobode, kao uzorane njive u jesenji suton. A oči... Oči su joj izgledale kao davne zore kada je klekla nad uspomenom da joj zaklopi oči.. Moja Nura... Zvono. U polusnu otvaram vrata Treće gimnazije. Svuda oko mene lelujaju izgubljene sjenke nepoznatih lica. Tijelo mi trni, a moje olovne noge čine svaki korak težim od prethodnog. Pokušala sam biti svjesna trenutka, no bilo je nemoguće. Hladni tuđi dah stopi se sa mojim tijelom i ono zadrhta. Eho moga srca postao je glasniji. Okrenula sam s i da, to je bio on. Njegove duboko usađene smeđe oči, osjenčene dugačkim trepavicama, gledale su pravo u moje. Njegov pogled me umirivao. Koliko samo školskih zvona je označilo naš sastanak ili rastanak, baš kao što svaki kraj označava novi početak. Koliko sam mu samo puta namiještala izvurnuti kaiš školske torbe. Znam, bili smo ogledalo prijateljstva. Godine su se nizale, a prijateljska ljubav postade nešto više... Moje srednjoškolske dane je obilježio baš on, ona ista silueta nepoznatog lica, ali sa novim mirisom, parfemom prve ljubavi. Tog 20. mračnog oktobra za mene je nastupila nova era, a sreća hitro i podlo istrča izn mog života. On odlazi u rat, a ja sam baš tu... Od tog dana, u mome životu su jedino tuga, samoća i bol iskreirale neraskidivu vezu. No, ipak sam se tješila. Vjerovala sam da sam živa dok još barem nešto osjećam, a onda sam ubrzo shvatila i da dođe smrt , ona bi se samo okrenula shvativši da tu nema ništa živo što bi mogla uzeti. Moja Nura... Nadala sam se da je još samo malo ostalo do našeg ponovnog susreta, ali ipak, godine prođoše, a trenutak vječnost postade.. Nikada se više nismo vidjeli. Velovi zaborava prekrili su još jedno lice. Noću, kao iz dubine mraka zasvijetle dva nejaka svjetla, a dušom raspu se biseri kao nekadašnji smijeh. Ležeći u krevetu, okrenuh se na drugu stranu kako bih zaustavila misli da se rastrče po odavno zaraslim stazama. Tiho, u šapatu, skoro pa i nečujno, rekoh: „Laku noć uspomeno.“

26.08.2019.

Ponornica

Okupah se u hamamdžiku, drvenom izrezbarenom kupatilu u samoj sobi, u kom je sve već bilo pažljivo pripremljeno: mirišljavi sapun, đugumi vode i peškiri, koji mirišu istočnjačkim mirisom. Ugasih svijeću i legoh, ali tek tad primjetih da je nana upalila čitav raskošni svjećnjak na stropu divanhane. Ujutro, nana donese poslužavnik sa velikom džezvom i dva fildžana-to sam joj donijela prošlog raspusta. Zasu kafu i prfi fildžan, onaj s kajmakom, dodade meni. Čim smo popile kafu između nas rasturi laneni peškir, pa stade po njemu da reda hladnu janjeću plećku, zamotuljak mladog domaćeg sira, glavice crvenog luka, pola šupljikavog hljeba ispod sača i, na kraju izvadi bocu rakije za dedu. Ja vadim i redam što mi je mati spremila za dugog puta: pečenu kokoš, kutiju bureka, kutiju baklave i obarena jaja. Čim dedo sjede za sto, potrčah po ibrik da mu operem ruke. Dok poljevam, nana drži peškir i briše čistu vodu iz bunara sa njegovih ruku. Kada smo završili sa objedom, dedo odmah pođe u čaršiju, a nana sa tužnjikavim osmijehom odmah pođe pripremati ručak, kako bi ga topao čekao kada se vrati. Odlučila sam otići na tavan, zaroviti se u prašnjave i davno otvarane knjige, kako bih natjerala vrijeme da brže prođe. Sjedoh na zadnju, najmanje klimavu stepenicu i zagledah se kroz prozor, a tamo šuma, ona šuma pred kojom sam se nekad čudila kako to da je izdaleka modra, a izbliza zelena, a sad, sad mi žao tih očiju. Na rubu prozora stara, već odavno požutjela hartija, a pored nje naliv pero, koje kao da je tu oduvijek, i skoreni otisci tinte. Srce je počelo kucati u ubrzanom tro-četvrtinskom taktu znajući da ne trebam da otvaram, i stid se javlja u meni, ponovo počinjem primjećivati modru šumu, gasiti svijeću i mirisati janjeću plećku. Hartija pade, tinta se rasu, a ja saznah.. Moju nanu su udali za pogrešnog čovjeka, on možda i jeste pravi čovjek ali ne za nju, Ibrahimbegovicu. Njoj je pogrešno data ta titula, i da je mogla sama birati svoju sudbinu sve bi bilo drugačije. Znala sam da je najtužnije ovo doba godine, rana jesen, „Miholje ljeto“, kako oni to ovdje kažu. I baš u tom trenutku shvatih da nana nikada nije doživjela „Svoje ljeto“. Odjednom i odlučih reći „doviđenja“. Odluka sebična, okrutna, ledena, ali sam svejedno jedva čekala da fijaker izađe iz kasabe. Ti zapisi, ne znam zašto, postali su mi važniji od nekih novih arheoloških otkrića i dilema. I strah me uhvatio pred tom hartijom i mutninom svega što bi svakog časa moglo otići sa mnom...

16.10.2016.

Spomenar

Čovjek ostavi trag u svome životu. Koliko će taj trag biti dugoko urezan zavisi od njegovih mogućnosti. Sjedim na omiljenoj fotelji. Posmatram razigrana lica svojih ukućana i shvatam koliko smo zapravo sretna porodica. Uživam u svakom trenu s njima i sigurna sam u to da su oni ti koji ispunjavaju moje biće i čine me potpunom. Jednostavno sretnom. Otac je uvijek govorio da smo nas tri, moja mama, sestra i ja njegove princeze. Uvijek je to govorio sa tolikom sigurnošću u očima da bi mu vjerovatno i najoprezniji čovjek povjerovao. Pored nas se uvijek osjećao ponosno i sugurna sam da bi zauvijek ostao tu, u našem malom carstvu sreće i mira. Roditelju su uvijek mojoj sestri i meni govorili da imamo, nama nepostojećeg, brata. Često nam je zvučalo banalno i smiješno, ali sve što sam starija shvatam koliko je zapravo moj "brat" realan. Kažu da se zove Osmijeh i da ga zauvijek trebam voditi sa sobom jer je on taj koji me može spasiti od svakog zla ovog oholog svijeta. Ko zna, možda je baš moj brat razlog što smo sretna porodica.. Vraćam se u stvarnost. U pozadini čujem poznatu melodiju, pjesma Dragana Stojnića "Bila je tako lijepa". Tata je stalno, sa velikim žarom u očima i nekom čudnom aurom, govorio da je to pjesma njegove mladosti, na šta bi se sestra i ja smijale. Smijale smo se jer je ta rečenica zvučala toliko poznato i otrcano. Činilo nam se da je oduvijek govori. Bila je poznata baš koliko i Stojnićeva pjesma, čije smo stihove, također naravno, znala napamet. Katkad, vrlo često dok bi Draganovi stihovi bili na "ripitu" tata bi se čudno ponašao. Sjeta u njegovim očima je bila vidljiva slijepcu, nekome ko ne zna kako izleda svijet znao bi prepoznati plamen koji se nekada davno ugasio, ali blagi vjetar mu nikada nije dozvolio da zauvijek nestane. Sat je otkucao ponoć, svjetla su se pogasila i svi su otišli u svoje odaje. Obuzeo me neki čudni osjećaj dok su mi se Stojnićevi stihovi vrtili po glavi. Željela sam zaspati, no bilo je nemoguće. Ostala sam sama, sama sa nečim nerazjašnjenim. Pitala sam se šta li to ta pjemsa krije duboko u sebi, vidljivo samo onima sa uspomenama, onima koji su nekada voljei i bilo voljeni. Pokušavala sam naći spas u besanoj noći, ali činilo se nemogućim. Odlučila sam otići na tavan i pobjeći od svega. Plašila sam se istine. Šta ako je sve bila laž? Šta ako moj otac zapravo ima ženu koju voli pored moje majke? Šta ako je ona druga? Penjala sam se uz stepenice tavana dok su Draganovi stihovi u mojoj glavi postalali sve glasniji. Zvučalo je kao da pjesma dolazi sa tavana i da je tu počelo nešto čarobno, nešto zaboravljeno u tragu vremena.Konačno sam došla na tavan. Činilo se kao vječnost. Naslonivši se na čisto bijeli zid ispred sebe sam ugledala neku staru kutiju punu bespotrebnih stvari. Barem je izgledalo tako. Odlučila sam je otvoriti i sebe zavarati, pokušavati pobjeći od sopstvenih misli. Pronašla sam... Tatin stari spomenar. Misli su se suprodstavljale. Iako sam znala da je to očeva privatnost, znatiželja je ipak zavladala. Otvorila sam i ugledala već požutjelu stranicu i izblijedljeli prelijepi rukopis, "Molim te ljubavi, sjećaj se". Posvuda naokolo su bili ispisani stihovi Stojnićeve Pjesme: "Bila je tako lijepa. uvijek se sjećam nje. Bila je tako lijepa, kao tog jutra dan. Divna je ona bila kada sam ostao sam. Više se nismo sreli jer nju je odnio dan.". Saznala sam.. Tatina prva ljubav. Svaka bora njegovog lica krije priču, šta mislite koliko njegovih bora krije Stojnićevu pjesmu? Ona je ostavila trag u njegovom životu, i bez obzira koliko njemu bilo lijepo u životu sa nama, prošlost će uvijek biti prisutna..